pogled

Nije imala ništa. Nosila je kofer,koji je bio prazan. Zašto? Pa svi su nosili kofere. Morala je i ona. Išla je polako, iako mrzi sporo da hoda. Zašto? Niko nije žurio, nije mogla ni ona. Nije se smijala, imala je ozbiljan izraz lica, kao da je niko nikada nije ni naučio da se nasmije. Da i to je radila jer su svi tako radili. Bila je savršena. Bila je savršen dio savršenog svijeta. Potpuno, ludo i bolesno savršena.

 Ali ljudi su je ipak gledali. Gledali su je s čuđenjem. Ona nije znala zašto. Ali pošto su je svi ljudi gledali s čuđenjem i ona je sebe gledala s čuđenjem. Gdje griješi? U hodu? Pa ima čak i kofer. Znali su da je prazan? Pa tako joj i treba kad mnogo mlati njime. Ko može tako lagano da nosi pun kofer. Ubacila je u njega cigle. Tri teške cigle nosala je u koferu po ulicama kojim su prolazila krda istih ljudi. Gledali su je i dalje pa i je ona tako gledala sebe. Provela je sate gledajući svoj odraz u ogledalu. Kao slikar pred praznim platnom danima je tražila šta želi u ogledalu da vidi. Lice. U ogledalu je vidjela jedno obično lice. Nije znala šta drugi vide u svom, pa je pogledala tuđa. Hiljade tuđih ogledala pregledala je tražeći svoju manu, ali ponovo je vidjela samo svoj odraz. Nikada nije mogla da zamisli da vidi nešto drugo, što ne vide drugi. Ako drugi u svom ogledalu vide svoj odraz onda ona sigurno mora u njihovim ogledalima da vidi to što oni vide, njihov lik. Vidjela je svoj. Kako je moguće? Šta da radi? Poče da osjeća strah od poslediva svog nerazumnog čina. Šta ako drugi primjete da ona vidi nešto drugo. Ili ako neko drugi vidi da je ona u njegovom ogledalu. Pa to će biti strašno. Lice joj je preblijedilo a ruke zadrhtale....

...Njen najgori strah se ostvari. Svako ogledalo koje je pogledala sačuvalo je njen lik. I svako ko je pogledao svoje ogledalo vidio je njen lik. Ljudi povjerovaše da je to njihov odraz. Pa tako svako ko ju je vidio negdje na ulici gledao ju je u čudu. Ne zato što je drugačija, već zato što je ista kao on. Svi su se čudili zašto izgleda baš tako kao oni. Da li je luda? Šta radi. A ona? Ona je bila očajna, nije znala više šta da radi. Sada je željela da se razlikuje barem malo od tog lika koji su svi imali. Željela je da neđe te razlike, da ima keže :“Ne ja nisam ista vidite ovo mi je drugačije i ovo i ovo,...“ ali „ovo i ovo“ je trebalo naći, a ona se strašno plašila da pogleda svoje ogledalo. Šta će vidjeti u tom metalnom okviru? Sebe? Kako da zna da je to ona? Mora! Usudila se. Pogledala je. U ogledalu nije bilo ništa. Iznenađenje. Kakvo je to ogledalo koje ne pokazuje ništa? Ona više nije postojala. Pošto je htjela da bude kao drugi želja joj se ispunila, ali više nije bilo nazad. Gledajući tuđa ogledala povrijedila je svoje toliko jako da više nije željelo da joj pokaže bilo šta. Ona više ne može vidjeti sebe, vječno će gledati druge.

Nije imala ništa. Nosila je ogledalo koje je bilo prazno, ne zato što su ga drugi nosili već zato što je imala samo to. Više nije hodala polako iako voli brzo, nije imala šta da voli jer nije imao ko nešto da voli, ona nije postojala. Postala je odraz svih osim sebe. Jesu li je ljdi gledali? Da! Ljudi bi je uvijek gledali. Sve je kasno shvatila. Kakva god bila, šta god nosila, bila drugačija ili bila ista, ljudi bi je gledali. Čudan običaj je to, ljudi često gledaju druge ljude. 

Neki ljudi ne mogu da budu srećni. Nikada ne dožive veliku nesreću, ali upravo to postaje njihova najveća tragedija. I ,ni sami ne znaju zašto, svaki put kada pomisle da im sreća osmijehnula postaju još nesrećniji, bez razloga.  Vi ne možete zamisliti kako je to. Oni imaju, valjda bolesno srce ili dušu, ili to nešto što je zaduženo za sreću. Ali zato imaju nešto drugo, za njih to ne znači mnogo, ali drugi kažu da to nešto vrijedi. Oni imaju talenat da to što osjećaju nacrtaju riječima. I onda srećni ljudi čitaju to što oni pišu i pokušavaju da zamisle kako je njima. Misle da i oni to osjećaju, ali čim zatvore korice knjige počinju da žive svoj dosadan i blagosloven život. A može li se ta bolest izliječiti? Svaka se bolest može izliječiti, ali samo ako želi da se izliječi. Ali u tome i jeste najveći problem, ti ljudi uživaju u svom bolu i vole da pate. Oni tu sreću tjeraju, ako im se slučajno približi. Nema tu lijeka, lijek je jedino smrt, koja je isto tako slavna i bolna, kao i život.  Žele li ti ljudi onda da što prije umru? Ne. Oni, iako to ne žele da priznaju, vole život više od onih srećnih. Oni vole patnju, a patnje je u životu više nego lijepih stvari. Već sasvim sam sigurna da svaki detalj ovi ljudi mogu da pretvore u ogroman kamen patnje koji im stoji u grlu i da o njemu napišu knjigu. Sve što dotaknu umire, pa čak i smrt umire pred njihovim dodirom. Pisci su veliki hipohondri koji uvjeravaju druge da boluju a zapravo su zdraviji od većine. Njima se ne dešava ništa, sem onog što im se dešava u glavi. Oni pate, boluju, umiru zbog sitnice, da bi od sitnice napravili remek-djelo. Tokom svakog pisanja djela pisac mora da umre. Oni umiru više puta od ostalih, i zbog toga postaju besmrtni. Oni nisu nešto što podlježe smrti.  Čitate li pisce? Sledeći put kad budu pisali o teškoj ljubavi, sjetite se šta sam vam rekla, ljubav o kojoj pišu oni ne poznaju. Niti njihova ljubav poznaje njih, oni su mahom zaljubljeni u sebe i razmišljaju kako bi bilo da njih neko voli tako kao što vole sami sebe. Sjetite se da su to pisali razočarani u realnost. Svaka realnost za njih je razočaravajuća. Njih uvijek muči nepravda, bol, svjetska bol, oni su uvijek nezadovoljni. Ali vi nećete nasjesti na njihove trikove jer vi znate šta sam vam rekla. Vi znate istinu. A kako ja to znam?  Ne znam, samo mi je palo napamet da vas slažem i obmanem, na šta me nagnala nesnosiva bol o prolaznosti života jedne mušice.  Izvinite zbog obmana, nisam imala namjeru da vam oduzmem previše vremena.