pogled

  U Sarajevu danima pada kiša. Čudno. Obično je ovo najljepše doba godine. Nikada se nije desilo da se u junu toliko vode slije u Miljacku.  Meteorolozi za 28. jun najavljuju veliku količinu padavina sa grmljavinom.  Svima je jasno da spomenik neće biti gotov do tada. Da spriječi izgradnju spomenika okupatoru, sarajevsko nebo odlučnije je nego sarajevski građani.

  Po gradu, naročito među starijim svijetom,  počele su da kruže priče da je za sve kriv ON. Jednom je čitav svijet gurnuo u rat a sad se opet njegov duh digao i Sarajevu brani da slavi svog okupatora kako dolikuje. Od starijih čuli i mlađi, i polako vijest se proširila kao kuga po sarajevskoj čaršiji.   Bijes se u narodu budi.  Ko je taj nitkov junački da njih bijedne miševe sprječava u svojoj nakani? Oni to neće dozvoliti.  Građanstvo je ovog puta odlučno da se ne zamjeri prijateljima sa šibom i da im se pokloni kao što do sada  nije niko. Sagradiće spomenik ubijenom caru, kojeg je ubio jedan ubijeni pripadnik davno ubijenog naroda za koji se priča da je nekad postojao u Sarajevu. I sve bi bilo idilično da se taj ludi heroj i mrtav nije podigao protiv onog čega se plaše oni, živi, protiv sramote i pada istine pred obmanama. U Sarajevu neće biti spomenika! Svaka kap kiše, dok  leti u ritmu metka, ispaljenog 1914., govori ime Gavrilo Princip. Padam u ime Gavrila, u ime principa.

  Ipak, ne treba zamjeriti jadnim i obmanama zasljepljenim ljudima. Poslednji svjedok istorije pisane tog 28.juna umro je početkom ovog vijeka. Ko će ispričati šta i kako se zaista desilo? A ako ne mogu da znaju ko govori istinu, znaju ko ima mač. U nedostatku istine, uvijek se sluša mač. Pa tako najbolje što mogu da urade je da se odreknu priča koje su slušali zarad priča koje će gledati i osjećati. Od tih priča živjeće bolje. Šta je jedan pokojnik za dobrobit svih njih zajedno. Ne bi bilo prvi put da se zaborave ko su bili, pa da polete u suret onome što ne mogu biti. Ali ne može se to tako lako. Kako da se pobijedi nešto što se ne vidi? Kako da se pobijedi duh čovjeka koji je dao život za slobodno Sarajevo, a da sad ne da smrt?  Ljudi shvataju da se pokojnik ne šali i da će Ferdinanda teško vratiti, barem onoliko teško kako su ga otjerali.

  I šta sad ubogo građanstvo, željno evropeizma i mode da radi? Koliko god bili odlučni, protiv kiše se teško boriti. Te kapi se tako lako provlače u svaku pukotinu i najmanju da nema tog materijala koji bi stavili iznad gradilišta a da bi ona izdržala teret prkosne vode. Kako da ljudi umire jadnog pokojnika, pa da zbog njega mrtvog prestanu ispaštati oni živi? A što se ne bi služili oružjem svojih okupatorskih prijatelja, slagaće ga! Kad su mogli da slažu njih trista hiljada živih pa moće i oni jednog mrtvog. Kuloari su se utišali i ovog puta sprema se novi atentat, atentat na mrtvog Gavrila Principa. Sarajevo uzvraća udarac...