Poslednji pomen gradu

Normal 0 21 false false false BS-LATN-BA X-NONE X-NONE MicrosoftInternetExplorer4

 Slika tenka u centru jednog nekada, pitomog i lijepog gradića, a sada razrušeng i izmučenog. Ispod slike, neki komentari. Ljudi komentarišu šta se desilo i ko je kriv. Ja vidim samo tenk u centru grada. Vidim jedan razrušen prozor sa koga je neko, možda, nekad, gledao prvi snijeg i razmišljam koliko je to tužno. Koliko ima bola u toj jednoj slici, i koliko besmisla u komentarima ispod. I baš niko da spomene jedan razrušen grad. Niko.

  I danas kada prođem pored stradalih zgrada Generalštaba u Nemanjinoj, uhvati me nešto nalik na  blagu vrtoglavicu. Svaki put kada idem tom ulicom nešto se u meni trzne i negoduje. Strah? Ne, prije sramota. Sramota me je što sam čovjek, ako su ljudi i ti koji ruše gradove. Sramota me je što pripadamo istoj vrsti. I rijetko ćete čuti da neko žali nad gradovima. Gradovi se podižu, a onda i ruše. Lako. Nema razloga da se žali nešto, što se ponovo može sagraditi. Ja ne bih rekla. I ljudi se rađaju, pa mi ipak žalimo za njima. Ali i grad kada se podiže u njega se osim cigli, ugrađuju i komadići duše. I ne samo dok se grade, već i dalje, sve dok postoje. Svaki poljubac, zagrljaj, suza, osmijeh ne ostaje samo u sjećanju ljudi već i u sjećanju grada. Od svega što radimo dio toga se slije u beton. I bum! Nekoliko aviona, nekoliko bombi bačenih sa predalekih visina i gotovo. Predalekih visina? Da, tamo gore, gdje su zgrade samo tačke koje označavaju mete, tamo ne dopire nikakva duša grada. Tamo čitav grad staje u oko jednog čovjeka. Zašto je bitna jedna ulica? Zašto je bitan jedan mali, pitomi gradić? Nije. To su sve tačke. I mostovi su samo crtice preko nekih plavih, krivih linija, ništa više.  I nije bitno ništa što se na tom mostu desilo, ni ko ga je gradio, ni ko ga je željno čekao da bi prešao do nekog dragog sa druge strane. U predalekim visinama, ništa od toga nije bitno. Mostovi se ruše kao obične šibice. A nisu samo visine tu krive. Rušili su se gradovi i dok se ljudi nisu vinuli u nebesa. Palili su se. Kolika je vatra morala biti dok je gorjela Troja. Koliko bih mogla kukati nad razrušenom Kartaginom. Uništi čovječe, uništi sve što si rukama svoga brata gradio!

  I zato je mene slika jednog tenka u jednoj ulici pogodila više nego vijest ispod te slike. Umro je jedan grad, i niko mu neće posvetiti minutu ćutanja. I još se ni prašina razrušenih zgrada nije slegla a ljudi počinju da galame i traže novu metu. Nema minute ćutanja. Gradovi ne zaslužuju poslednji pomen. Ja tu nikada nisam bila, i meni je taj grad nepoznat, dalek i stran. Ne poznajem nikog ko živi tu i nisam sigurna da mogu pravilno da izgovorim ime tog mjesta. Ali ja ga čujem. Ta slika tenka jednostavni ječi od bola u prodire pravo u srce i zabada se. Sada slika, već ugašenog grada, gori i svo to sivilo koje je na slici, poprima žarko crvenu boju glasa koji slika ispušta. Ta slika plače, ali joj samo rijetki vide suze. Ostali vide tip naoružanja i hvale vojničku spremnost na tako dobro odrađenom poslu. To je tragedija naše civilizacije, tragedija naše vrste.

  Ovaj tekst posvećujem svim ubijenim i ranjenim gradovima. Ima ih mnogo. Neki su izginuli na licu mjesta, a neki još uvijek izdišu. Posvećujem riječi, jer nemam ništa drugo. Ponekad poželim da napravim veliki spomenik svim uništenim gradovima, ali se plašim da bi zbog svoje veličine, koju bi morao imati, bio odlična meta za gađanje iz predalekih visina. A ja mete ne mogu da pravim i zato poslednju počast odajem riječima jer su suviše sitne da bi bile uočene, a opet dovoljno velike da bi bile glasne. Za sve gradove koji su izgubili dušu!

 


Село надомак свијета

  У малом селу надомак једног великог села, које је опет било надомак једног градића, надомак једне државе живјели су јако чудни људи. Могло би се чак  рећи, без претјеривања, да нису били сасвим разумни. И тако, то мало село, које ја никако не бих да именујем, морало је да изабере неког ко ће њих тако јадне и мале да води. Пошто је то чудно село, вођу нису бирали сваке четири године, па чак ни сваку годину, већ свака четири мјесеца. Питате се зашто? Па људи који су ту живјели све су пребрзо заборављали и онда су жељели да нађу неки начин да не забораве шта су њихове вође све учиниле за њих, и да би их онда поново изабрали. Да, знам да вам све то чини чудно и да ми вјероватно не вјерујете али покушаћу да вам испричам све како се збило у нашем сеоцету, а када чујете причу до краја, мислим да ћете ми искрено повјеровати.

  И тако, гласаље се спрема, људи су у дилеми, а да води село и овај пут, спремно се наметнуо наш стари кандидат. Не, није он ни био толико стар колико је мандата имао иза себе. Он се на разне начине трудио да побиједи све противнике, наравно све на фер и поштен начин. Имао много добрих идеја, како да задовољи и прије свега забави своје комшије и пријатеље. И једноставно, био је бољи од свих осталих, знао да скаче са крошње на земљу и да му не буде ништа, најдаље је пљувао, могао је највише да поједе а понекад, али само у ријетким приликама, служио се тајним оружјем, знао би да међу људима тако урличе да они једино што су могли, је да буду одушевљени и запрепаштени. Замислите лица тих лудака који гледају свог кандидата како гура камен низ брдо, хода по земљи или чак плива у води. То је све, признаћете изузетно. И тако пошто би добио главну клупу у селу, што значи да је изабран за вођу, он би се читавом дужином простро на њу и ту би спавао читава три мјесеца. И ви се сад питате па зашто га нико не буди, не може он само да спава. Е, али ви заборављате колико је ово село чудно. Сељци би умјесто да га буде, поред клупе пролазили што тише да случајно не би пробудили њиховог вођу. И онда након три мјесеца он би се, тако, сам пробудио, следећих петнаест дана био би још поспан, а право би се разбудио тек пред ново бирање. И поново би кренули његови наступи продавања разних магичних и невјероватних ствари јадним и глупим сељацима. Мислите ви да сељацима баш никако није сметало то што је он преспавао све вријеме власти. Е, варате се, па ни они нису толико луди, знали су они да је та клупа удобна и да би било лијепо,  ако ништа, да се вођа мало помјери па да још неко може поред њега да сједне, али кад дођу избори и вођа се уживи у своју трагикомедију у којој је волио да игра неког сличног Хамлету, да приређује представе у којим би откривао злочинце и јавно упирао прстом у њих, па онда почео да тако гласно да урличе, гласније него икад раније, па још масу купи псовањем, пљувањем и ваљањем у блату. Маса је остајала одушевљена и зачарана. Захваљивала се богу што им је послао човјека, не полубога, који може да се брине о њима и сви су трчали да му што прије дају свој глас. А спавање? А боже мој, па и вође су људи морају и они некад да се одморе. И тако ово село, мало чудно, није више било надомак ни већег села, ни града ни државе већ је захваљујући вођи, успјело да достигне звијезде, постало је село надомак свијета, надомак живота.

  И сада видим да сам вас сасвим убиједила у ову причу. Знам били сте у том селу, сад се сјећате. Драго ми је. Једино је штета што сада вођа још спава, а ево чини ми се да се полако буди, али када се сасвим разбуди ви ћете поново заборавити ову причу и почећете да аплаудирате на обично пљување. Не, опростите ви нисте становници тог села, на тренутак сам се занијела и помислила да говорим њима. Ви то себи не бисте никада допустили.  


Dodik mora pasti!

 Mi tonemo! Jeste li čuli? Tonemo! Pa i ne možete čuti od buke helikoptera koji nadlijeće nas, do grla u vodi. Građani Republike Srpske, pozdravite svog predsjednika!

   Nikada nisam voljela da za elementarne nepogode okrivljujem ljude, pa makar oni bili i polubogovi. Draže mi je bilo da kritikujem njihove ljudske postupke. I sada ću činiti isto. Nikome neću pripisati krivicu da nas je polio vodom i srušio nam ono malo što smo imali. Ne, nipošto. Naša katastrofa se nije mogla spriječiti. Mogla se umanjiti, ali spriječiti nikako. Pa šta ja onda hoću da kažem ovako šokantnim naslovom? Prvo ću obajsniti kako mi je to palo na pamet. U Srbiji svaki grad koji je branjen, branjen je vrećama, pijeskom, ljudstvom ali i čuvenom rečenicom "Grad ne smije pasti". Pa tako, Šabac nije smio pasti, Sremska Mitrovica nije smjela pasti, Beograd nije smio pasti. U Republici Srpskoj sve je smjelo pasti, pa je tako sve i palo. E sada je na red došlo da padne neko drugi. Zašto? Vi ako čitate ovo, moguće je da ste pristalica politike našeg predsjednika i njegovih pretorijanaca, pardon, stranke. Ja se već mirim sa tim da vas neću moći uvjeriti u bilo šta i od toga unaprijed odustajem. Ja ću govoriti o nečem o čemu se u politici očigledno već duže ne govori, o ljudima koji prenose dio svog suvereniteta na svoje izabrane koji će ih predstavljati. E pošto sam malo suzila temu svog izlaganja, preći ću na stvar. In medias res.

   Ko podržava ovaj narod? Ko ga predstavlja? I taj koji je predstavnik, koga on predstavlja? Ja ne znam odgovore na ova pitanja. I pošto ne znam odgovor imam pravo da pitam. I pitam. Koga? Stranku koja je na vlasti. Ja često njima šaljem mejlove u nadi da ću dobiti odgovor. Ah, puste nade! I tako, do odgovora ne mogu doći, i onda se pitanja množe. Postaju teža. Pitam se, da li čovjek koji je izabran predstavlja sve nas, građane, ili predstavlja ljude koji su ničim izazvani zaokružili broj ispred vladajuće stranke na glasačkom listiću. Pitam se imam li pravo da postavljam pitanje samoj sebi kad sam bila jedna od tih ničim izazvanih građana. Mnogi će reći da ja koja sam dovela te ljude na vlast treba da ćutim. Ja to ne mogu da prihvatim! Baš zato što sam nekom pružila povjerenje imam pravo da pitam šta rade. Šta rade se dijelom suverenosti koji sam im dala? I, vi mislite da se samo ja pitam. Ova pitanja su imali mnogi. Imali su ljudi koji su bili u vodi, a u vazduhu su čuli zvuk helikoptera predesjednika koji kruži iznad njihovih jadnih glava. Taj helikopter je njihov. Znate li? Ali oni svoj helikopter nisu mogli upotrijebiti da izvuku ljude iz vode. Taj helikopter nije spasio nijedan ljudski život! Pitanja postavljaju i oni koji sada računaju štetu na svojim kućama, njivama, objektima. Nadaju se pomoći a onda čuju da će sve pare da idu u jedan džep a da će oni dobiti samo ono što u taj džep ne stane. To je najomraženiji džep u Republici Srpskoj, jer nema dno. Voda je došla. Potopila nas. Trebala nam je ruka spasa. Trebao nam je vođa, predsjednik, trebala nam je podrška, riječ, govor pred bitku! A šta smo dobili? Dobili smo bahatost, bezobrazluk, drskost koja prelazi sve granice ukusa i koja ubija ljudsko dostojanstvo. Mi nismo podanici! Šta smo mi tokom užasa mogli da vidimo? Gospodina, koji je naviknut na galamu sa medijima Federaciju tu navuki prenio i na naše medije. Od koga on nas čuva? Vrijeme je da počne da nas čuva od sebe. Imali smo čovjeka koji je u narodu umjesto snage probodio sramotu. I nakon svega vi se pitate zašto ovaj naslov? Mi se moramo probuditi. Neka nam voda ne donese mulj, već pamet. Nama jedino mutna voda može razbistriti um. Ovo je zemlja suprotnosti. Naša sigurna luka je oktobar. Mora biti! Jer ako se promjene ne dese, mi ćemo na poplavu gledati s nostalgijom. Mi moramo izbaciti vodu, a potom skinuti nataloženi mulj. Čeka nas veliki posao! Nadam se da ćemo imati snage.

  Za kraj želim da kažem da ne govorim u ime neke stranke, udruženja, sindikata,... Govorim u ime građanina, kao nosioca suverenosti, u ime čovjeka, studenta, djeteta, unuka, komšije i na kraju budućeg roditelja!  


Kule će ipak biti!

  Biblijska priča kaže da je narod htio da Bogu bude bliži, tako da dođe do njega, pa je počeo da gradi Vavilonsku kulu. Gradili su je tako da bude dovoljno visoka da čovjek može da se popne do Boga. Kad je Bog to vidio, on je odlučio da ih spriječi. Ne nije bacio na njih gnjev i srušio to što su počeli da prave, da je srušio oni bi krenuli iz početka. On im je oduzeo svaku šansu da pokušaju ponovo da naprave tako nešto. Podijelio im je jezike, i oni se više nisu mogli razumjeti. Budući da se nisu mogli sporazumjeti oni nisu mogli da grade tu kulu i nikada nisu mogli da stignu do Boga.

  Nekoliko hiljada godina posle, ljudi počeše ponovo da se sporazumijevaju. Polako ali sigurno ljudi ponovo nađoše isti jezik i počeše da razumiju jedni druge. Na kraju postade sve jedan veliki jezik koji je svako razumio. Bilo je tu zlih ljudi koji su se usuđivali da govore protiv toga, koji su odbijali da govore kao svi ostali i pričali su jezik svojih predaka koji su otišli iz Vavilona. Ali brzo su nestali ti ludaci i svijet je ponovo mogao da bude jedinstven, širok i prostran za sve. Svi ljudi su isti! Svi su jedan narod. Svi govore istim jezikom i konačno svako može da govori sa svakim. Ljudi su prešli Boga. Ali, kao što u svakoj priči postoji zaplet, postoji i ovde. Nisu svi ti ljudi govorili onaj stari vavilonski. Ne, govorili su jezik najvećeg naroda, on je njima nametnuo svoj jezik i svi naučiše njega. Oni su znali da su njihovi preci govorili drugačije ali to sada njima nije bilo bitno jer sada su svi isti. Nekom je ipak bilo bitno kako su im preci govorili. Bilo je bitno onima čiji se jezik govorio. Oni su jedini zapamtili jezik predaka i oni su jedini znali kome su pripadali. Nije bilo bitno, ali su znali, tek tako, slučajno. Pošto su oni najbolje znali taj jezik svi su se jednoglasno složili da oni budu vladari svima i da ih vode. To nikom nije smetalo. A oni, da bi pokazali svoju dobrodušnost, rekoše kako će oni dopustiti da ljudi koji nisu njihovog porijekla budu manji vladari, vođe manjih grupa. A svi ti manji vladari će se u slozi dogovarati i zajedno se truditi da svima bude bolje. Ljudi su bili oduševljeni. 

  Međutim velikim vladarima sine ideja da tako ujedninjen narod može da nastavi tamo gdje su stali njihovi preci. Da oni mogu da sagrade kulu koja će stići do Boga. Narodu su govorili kako će svi moći da se popnu do vrha kule i da vide cijeli svijet i kako će Bogu da bude milo kad vidi kako se svijet ujedinio da dođe do njega i da mu bude bliži. Narod je ponovo klicao i kretao na gradilište. Počelo je da se gradi. Strašne su to muke bile da sagradi nešto toliko. Ali narod je imao viziju i cilj i radio je. Veliki vladari rekoše da će oni dopustiti prvo ovim manjim vladarima da sa svojim narodom grade, pa kad se oni umore onda će oni da udarnički rade. Svi su povjerovali i gradili su. Svi za jednog, jedan za sve. I tako stavljali su kamen po kamen, penjali se sve više i više. A onda temelj poče da puca. Veliki vladari odmah napadoše one koji su gradili temelje. Male narode. Oni su bili toliko tužni i potreseni što su oni krivci da odlučiše da će na svojim rukama držati kulu dok se ne završi a da kad se svi popnu onda će im oni pomoći da se do Boga dođu i oni. Tako i bi. Mali ljudi su držali kulu. Kula se gradila, i narod velikog vladara je ne kraju stavljao poslednje kamene blokove. I kada je stavljen poslednji blok cijeli svijet je bio srećan što su zajedno uspjeli da sagrade kulu kojom će stići do Boga. I veliki vladari, pošto su poslednji stavili kameni blok, uspješe da se popnu i dođu do Boga. Zbaciše ga sa trona, i na tron sjedoše oni. I ostali počeše da se penju kulom, ali veliki vladari to ne dopustiše, kulu srušiše, a ljude ponovo podijeliše. I čitav se svijet nađe na početku. Bog je nestao a svijet posato mračno mjesto gdje je postojala priča da je sloga dovela propasti. I ljudi počeše da bježe jedni od drugih. 

  Sloga je postojala da bi pomogla nekom da zavlada svijetom. Danas se vidim ljudi plaše da je narod nesložan i da se ništa ne može zajednički postići. Ne treba da brinu jer će se naći neko ko će narod ujediniti da sagrade kulu. Dakle, narode raduj se, kule će biti, jedino što neće svi stići do Boga, neko mora da drži temelje.