Atentat na Sarajevski atentat

  U Sarajevu danima pada kiša. Čudno. Obično je ovo najljepše doba godine. Nikada se nije desilo da se u junu toliko vode slije u Miljacku.  Meteorolozi za 28. jun najavljuju veliku količinu padavina sa grmljavinom.  Svima je jasno da spomenik neće biti gotov do tada. Da spriječi izgradnju spomenika okupatoru, sarajevsko nebo odlučnije je nego sarajevski građani.

  Po gradu, naročito među starijim svijetom,  počele su da kruže priče da je za sve kriv ON. Jednom je čitav svijet gurnuo u rat a sad se opet njegov duh digao i Sarajevu brani da slavi svog okupatora kako dolikuje. Od starijih čuli i mlađi, i polako vijest se proširila kao kuga po sarajevskoj čaršiji.   Bijes se u narodu budi.  Ko je taj nitkov junački da njih bijedne miševe sprječava u svojoj nakani? Oni to neće dozvoliti.  Građanstvo je ovog puta odlučno da se ne zamjeri prijateljima sa šibom i da im se pokloni kao što do sada  nije niko. Sagradiće spomenik ubijenom caru, kojeg je ubio jedan ubijeni pripadnik davno ubijenog naroda za koji se priča da je nekad postojao u Sarajevu. I sve bi bilo idilično da se taj ludi heroj i mrtav nije podigao protiv onog čega se plaše oni, živi, protiv sramote i pada istine pred obmanama. U Sarajevu neće biti spomenika! Svaka kap kiše, dok  leti u ritmu metka, ispaljenog 1914., govori ime Gavrilo Princip. Padam u ime Gavrila, u ime principa.

  Ipak, ne treba zamjeriti jadnim i obmanama zasljepljenim ljudima. Poslednji svjedok istorije pisane tog 28.juna umro je početkom ovog vijeka. Ko će ispričati šta i kako se zaista desilo? A ako ne mogu da znaju ko govori istinu, znaju ko ima mač. U nedostatku istine, uvijek se sluša mač. Pa tako najbolje što mogu da urade je da se odreknu priča koje su slušali zarad priča koje će gledati i osjećati. Od tih priča živjeće bolje. Šta je jedan pokojnik za dobrobit svih njih zajedno. Ne bi bilo prvi put da se zaborave ko su bili, pa da polete u suret onome što ne mogu biti. Ali ne može se to tako lako. Kako da se pobijedi nešto što se ne vidi? Kako da se pobijedi duh čovjeka koji je dao život za slobodno Sarajevo, a da sad ne da smrt?  Ljudi shvataju da se pokojnik ne šali i da će Ferdinanda teško vratiti, barem onoliko teško kako su ga otjerali.

  I šta sad ubogo građanstvo, željno evropeizma i mode da radi? Koliko god bili odlučni, protiv kiše se teško boriti. Te kapi se tako lako provlače u svaku pukotinu i najmanju da nema tog materijala koji bi stavili iznad gradilišta a da bi ona izdržala teret prkosne vode. Kako da ljudi umire jadnog pokojnika, pa da zbog njega mrtvog prestanu ispaštati oni živi? A što se ne bi služili oružjem svojih okupatorskih prijatelja, slagaće ga! Kad su mogli da slažu njih trista hiljada živih pa moće i oni jednog mrtvog. Kuloari su se utišali i ovog puta sprema se novi atentat, atentat na mrtvog Gavrila Principa. Sarajevo uzvraća udarac...

 

 

  


Prokletstvo opšteg biračkog prava

-Kako se kaže kada vam treba nešto, znate šta, a ne znate kako da to uzmete?

-Nesposobnost?

-Ne. Nisam završio objašnjenje pojma. Tu još spada i vaša potreba da napravite pogrešan izbor i da se njim još više udaljite od cilja, a uz to da posle kukate i pljujete taj izbor, govorite sve najgore o njemu i proklinjete dan kada ste izabrali tako kako ste izabrali.

-Nemam pojma šta tražite, ne znam kako se to kaže. To se ne kaže nikako.

-E to ste tačno rekli, to se ne kaže nikako. To se ne govori. O tome se ne govori.

-Pa ja ne znam zašto me pitate, ako već i sami znate da nema takve riječi. Samo me zbunjujete vašim filozofijama. Ja sam radan čovjek, nemam vremena za dangubljenje.

-Fino! Meni je drago što to čujem. Vidite, rijetko se to čuje kod nas.

-Ih! Čudni ste vi. Znate li to?

-Čudan. Možda. Znate li šta znači taj izraz, čudni?

-Opet vi sa tim vašim pitanjima.  Ama manite se mene. Ne znam da vam objasnim, znam šta znači, koristim čudni ste, eto tako čudni.

-Pa „eto tako čudni“ i nije neko objašnjenje. Znate li vi šta pričate? Znate li šta znače vaše riječi?

-Pa znam, naravno, zapravo ne znam ja, ali zna moja glava, nešto u meni mi govori da je to ta riječ koju treba da iskoristim.

-Dakle tako. Tu smo. Vi ste prepušteni nečemu u vama?

-Pa da, svi su. Nešto mi govori šta da kažem i to kažem.

-A da li vam to nešto govori i šta da radite?

-Da.

-I vi to radite?

-Pa šta drugo.

-I ne znate zašto?

-Ne, ne znam zašto. Nešto mi govori i to činim.

-Mogu li da vas pitam nešto gospodine? Jeste li ponosni na sebe?

-Zašto?

-Zato što ne znate šta radite a to ipak radite.

-Ih pa kad bismo radili samo to što znamo, ne bismo ni radili ništa.

-A da li je bolje uraditi nešto, pa makar i loše, ili ne uraditi ništa?

-Pa uradiću sebi, šta tebe briga?

-A ako radite nešto i za mene, pa radite tako kako znate, ili kako ne znate? Ako vi utičite i na moj život, hoćete li se onda zapitati ipak znate li šta radite?

-Pa ako mi vi dozvolite da utičem na vaš život, šta mene briga da li ću pogriješiti.

-To! Konačno! Rekoste nešto što mogu napisati! Rekoste božije riječi.

-Pa šta sam rekao?

-O rekli ste! Rekli ste da sam ja kriv i ja  vam se na tome zahvaljujem. Niste krivi vi što radite to što ne znate, već oni koji su vam dopustili da to radite. Krivi su oni koji su vam dopustili da utičete na moj život i na život svih nas. Mi smo krivi, niste vi!  

-Aman, čudni ste vi učeni ljudi. Sa vama se ne može pričati. Može se pričati, ali brate, ne može se ništa shvatiti i vi stalno pričate a ništa ne radite. Ni to vam ne valja. Eto, dćaba vam priča.

-I to ste tačno rekli. Možda bismo trebali da se mijenjamo, vi pričajte, a ja ću da radim. Ali ne, mislim da ta zamjena ne bi bila dobra. Zato što, istina ja ne radim, ali vi pored što radite vi i pričate. Vi radite i ono što trebam ja. Ali opet se vraćam na to da sam vam ja to dopustio. Uživajte! Ne zanimajte se stvarima koje vam smetaju i koje vam prave zbrku u glavi. Radite ono što znate a postujpajte onako kako ne znate. Ja vas oslobađam krivice za pogrešan izbor. Oslobađam vas svake krivice, sad i uvijek. Vi niste krivi. Mi smo vam dopustili, mi ispaštamo.

-Nisi ti čudan, ti si lud!

-Ponovo smo prešli na ti sa vi. Neka, ne smeta. I ponovo ste se poslužili izrazom za koji ne zante šta znači. Ali rekli ste ga! Nešto u vama je reklo da trebate to da mi kažete. Znate šta, ovaj dijalog se nekako mora završiti jer postaje dosadan, za mene, za vas a i za jadnika koji. ga čita. Mislim da je do sada shvatio poentu. Pa tako doviđenja, čovječe kom sam dopstio da utiče na moj život iako radi ono što ne zna. Doviđenja!