pogled

 Mi tonemo! Jeste li čuli? Tonemo! Pa i ne možete čuti od buke helikoptera koji nadlijeće nas, do grla u vodi. Građani Republike Srpske, pozdravite svog predsjednika!

   Nikada nisam voljela da za elementarne nepogode okrivljujem ljude, pa makar oni bili i polubogovi. Draže mi je bilo da kritikujem njihove ljudske postupke. I sada ću činiti isto. Nikome neću pripisati krivicu da nas je polio vodom i srušio nam ono malo što smo imali. Ne, nipošto. Naša katastrofa se nije mogla spriječiti. Mogla se umanjiti, ali spriječiti nikako. Pa šta ja onda hoću da kažem ovako šokantnim naslovom? Prvo ću obajsniti kako mi je to palo na pamet. U Srbiji svaki grad koji je branjen, branjen je vrećama, pijeskom, ljudstvom ali i čuvenom rečenicom "Grad ne smije pasti". Pa tako, Šabac nije smio pasti, Sremska Mitrovica nije smjela pasti, Beograd nije smio pasti. U Republici Srpskoj sve je smjelo pasti, pa je tako sve i palo. E sada je na red došlo da padne neko drugi. Zašto? Vi ako čitate ovo, moguće je da ste pristalica politike našeg predsjednika i njegovih pretorijanaca, pardon, stranke. Ja se već mirim sa tim da vas neću moći uvjeriti u bilo šta i od toga unaprijed odustajem. Ja ću govoriti o nečem o čemu se u politici očigledno već duže ne govori, o ljudima koji prenose dio svog suvereniteta na svoje izabrane koji će ih predstavljati. E pošto sam malo suzila temu svog izlaganja, preći ću na stvar. In medias res.

   Ko podržava ovaj narod? Ko ga predstavlja? I taj koji je predstavnik, koga on predstavlja? Ja ne znam odgovore na ova pitanja. I pošto ne znam odgovor imam pravo da pitam. I pitam. Koga? Stranku koja je na vlasti. Ja često njima šaljem mejlove u nadi da ću dobiti odgovor. Ah, puste nade! I tako, do odgovora ne mogu doći, i onda se pitanja množe. Postaju teža. Pitam se, da li čovjek koji je izabran predstavlja sve nas, građane, ili predstavlja ljude koji su ničim izazvani zaokružili broj ispred vladajuće stranke na glasačkom listiću. Pitam se imam li pravo da postavljam pitanje samoj sebi kad sam bila jedna od tih ničim izazvanih građana. Mnogi će reći da ja koja sam dovela te ljude na vlast treba da ćutim. Ja to ne mogu da prihvatim! Baš zato što sam nekom pružila povjerenje imam pravo da pitam šta rade. Šta rade se dijelom suverenosti koji sam im dala? I, vi mislite da se samo ja pitam. Ova pitanja su imali mnogi. Imali su ljudi koji su bili u vodi, a u vazduhu su čuli zvuk helikoptera predesjednika koji kruži iznad njihovih jadnih glava. Taj helikopter je njihov. Znate li? Ali oni svoj helikopter nisu mogli upotrijebiti da izvuku ljude iz vode. Taj helikopter nije spasio nijedan ljudski život! Pitanja postavljaju i oni koji sada računaju štetu na svojim kućama, njivama, objektima. Nadaju se pomoći a onda čuju da će sve pare da idu u jedan džep a da će oni dobiti samo ono što u taj džep ne stane. To je najomraženiji džep u Republici Srpskoj, jer nema dno. Voda je došla. Potopila nas. Trebala nam je ruka spasa. Trebao nam je vođa, predsjednik, trebala nam je podrška, riječ, govor pred bitku! A šta smo dobili? Dobili smo bahatost, bezobrazluk, drskost koja prelazi sve granice ukusa i koja ubija ljudsko dostojanstvo. Mi nismo podanici! Šta smo mi tokom užasa mogli da vidimo? Gospodina, koji je naviknut na galamu sa medijima Federaciju tu navuki prenio i na naše medije. Od koga on nas čuva? Vrijeme je da počne da nas čuva od sebe. Imali smo čovjeka koji je u narodu umjesto snage probodio sramotu. I nakon svega vi se pitate zašto ovaj naslov? Mi se moramo probuditi. Neka nam voda ne donese mulj, već pamet. Nama jedino mutna voda može razbistriti um. Ovo je zemlja suprotnosti. Naša sigurna luka je oktobar. Mora biti! Jer ako se promjene ne dese, mi ćemo na poplavu gledati s nostalgijom. Mi moramo izbaciti vodu, a potom skinuti nataloženi mulj. Čeka nas veliki posao! Nadam se da ćemo imati snage.

  Za kraj želim da kažem da ne govorim u ime neke stranke, udruženja, sindikata,... Govorim u ime građanina, kao nosioca suverenosti, u ime čovjeka, studenta, djeteta, unuka, komšije i na kraju budućeg roditelja!